Koplje sudbine se smatra najzlokobnijim predmetom što potjece iz prastarih vremena. Vezano je za ime rimskog centuriona Gaja Kasija, koji ce kasnije postati kršcanski svetac, sveti Longin.
Koplje sudbine (Sveto koplje) se smatra najzlokobnijim predmetom što potječe iz prastarih vremena. Vezano je za ime rimskog centuriona Gaja Kasija, koji će kasnije postati kršćanski svetac, sveti Longin. Kasije je bio prisutan prilikom raspeća Isusa Krista (petak, 5. travnja 33. godine) i kako nije mogao da podnese njegove užasne muke, on je jednim preciznim zamahom kratkog rimskog koplja prekratio užasnu Isusovu dramu. Ovu epizodu pominje i Novi zavjet (Ivan:19:34), s tim što se u njemu tvrdi da je Isus već bio mrtav kad mu je Longin između četvrtog i petog rebra zabio svoje koplje.
Prema vatikanskoj verziji događaja, u vrijeme kada je Krist razapinjan na križu, Gaj Kasije je bio gotovo slijep. Kada su iz Isusovih rana šiknuli krv i voda, nekoliko je kapi po licu poprskalo rimskog centuriona i njemu se istog trenutka vratio vid. Gaj se tada okrenuo novoj Isusovoj religiji, koje je bila tek u nastanku. Napustio je rimsku vojsku i postao svećenik-isposnik u Kapadokiji. Tu su ga Rimljani našli i zarobili, te teško kaznili, isčupavši mu zube i odsjekavši mu jezik. Ali, Božjim čudom, Longin je i dalje mogao da govori propovjedan novu vjeru.
U međuvremenu, u žlijeb na sredini koplja, kojim je Longin prekratio muke Isusu Kristu, umetnut je ekser sa križa i obložen je zlatnim nitima. Postao je sveta relikvija, za koju se tvrdilo da posjeduje čudesna svojstva. Govorilo se da onaj tko posjeduje Koplje, u svojim rukama drži sudbinu čovječanstva. Sljedećih je stoljeća Koplje mijenjalo vlasnike, ostavljajući iza sebe krvave tragove. Iz Jeruzalema su ga 615. godine odnijeli Perzijanci (koji su ga slomili na dva dijela), zatim je nekim nejasnim putem njegova kratka drška stigla u posjed Bizantije; osvojivši Konstantinopolj pripala je sulatnu Bajazitu II, koji ju je poklonio papi Inoćentiju VIII. Danas se priča da je ta ista drška Koplja Sudbine jedan od stubova nosača kupole bazilike Sv. Petra u Vatikanu.
Što se tiče metalne oštrice Koplja Sudbine, ona je u 13. stoljeću – prema jednoj verziji – dospjela u ruke križara i kralja Francuske, svetog Luja. On ju je pohranio u Kapeli Svetaca u Parizu, ali je Koplje odatle netragom nestalo u vrijeme Francuske revolucije da bi se, navodno, u vrijeme Drugog svjetskog rata našlo u Krakovu, odakle je dospjela u ruke Adolfa Hitlera, koji ga je proglasio falsifikatom.
Postoji i druga legenda, prema kojoj je 285. godine Koplje Sudbine dospjelo u ruke Mauricijusa, komandanta tebanske legije, koji je nedugo zatim sa svim svojim vojnicima prešao na kršćanstvo, zbog čega ga je rimski imperator Maksimilijan (vladao zajedno s Dioklecijanom 286 –305), zajedno sa 6 666 njegovih vojnika, kaznio na teško mučeništvo. Koplje Sudbine je zatim pripalo Konstantinu Velikom koji se nije odvajao od njega. Nosio ga je u svim svojim pobjedonosnim bitkama, ali je njime mahao i usred Sabora u Nikeji (325. godine). Šetajući sa Kopljem Konstantinopoljem, za koji je govorio da je 'Novi Rim', znao je govoriti: "Slijedim Njegove stope i vidim ga kako hoda ispred mene!..."
Nakon Konstantina Velikog, Koplje sudbine je mijenjalo dosta vlasnike: noseći ga sa sobom, Teodosije je 385. godine porazio Gote; Alarik Hrabri je s njim 410. godine opljačkao Rim; Gali su, zahvaljujući Koplju sudbine, koje je bilo u rukama njihovog vođe Vizoigota Hunskog 452. godine pobijedili nepobjedivog Atilu Hunskog; Justinijanu (483 –565) je, navodno, Koplje pomoglo da zatvori atinske škole; franački komandant Martel (689 –741), zahvaljujući Koplju sudbine, 737. godine je porazio Arape, a njegov je unuk sa Kopljem sudbine vodio 47 pobjedonosnih ratnih pohoda i uvijek je spavao ne odvajajući se od njega. Umro je 814. u trenutku kada mu je Koplje ispalo iz ruke. Koplje je sljedećih stoljeća bilo u vlasništvu mnogih uspješnih vojskovođa, od Fridricha Barbarose (1125 – 1190) i njegovog unuka Fridricha II Hoenstaufena (1194 – 1250) pa sve do Napoleona Bonaparte i dinastije Habsburgovaca. Za Koplje je bio zainteresiran i Adolf Hitler, ali je, izgleda, do njega stigla samo jedna od nekoliko falsificiranih kopija Koplja sudbine
Koplje sudbine
Zaš nitko ovdje ne komentira
Po znanstvenim istraživanjima niti je koplje rimsko niti je čavao držao ruke nekakvog Isuseka. I jedno i drugo je novijeg datuma i realnije je smjestiti u srednji vijek što pokazuju kako testiranja na koplju tako i proučavanje oblika kako koplja tako i čavla....
Postavlja se pitanje.....pa svi su, koji su došli do koplja, imali prednost....da imali su....psihološku prednost uz jaku (auto)sugestiju zaista su svašta uspjevali.....a to onda pripisivali koplju....
u ostalom.....razlika u koplju je ogromna.....
ovo je rimsko koplje...
ovo je rimsko koplje
ovo je rimsko koplje
-"Koplje sudbine" po svemu ispada vrlo upitno.....
Postavlja se pitanje.....pa svi su, koji su došli do koplja, imali prednost....da imali su....psihološku prednost uz jaku (auto)sugestiju zaista su svašta uspjevali.....a to onda pripisivali koplju....
u ostalom.....razlika u koplju je ogromna.....
ovo je rimsko koplje...
ovo je rimsko koplje
ovo je rimsko koplje
-"Koplje sudbine" po svemu ispada vrlo upitno.....
Khabs am Pekht, Knox om Pax, Lux in Tenebris
Igne Natura Renovatur Integra (I.N.R.I.)
________________________________________________________________
Be thy mind open unto the Higher, Be thy heart a Centre of Light, Be thy Body a Temple of the Rosy Cross
Igne Natura Renovatur Integra (I.N.R.I.)
________________________________________________________________
Be thy mind open unto the Higher, Be thy heart a Centre of Light, Be thy Body a Temple of the Rosy Cross