emina wrote:
Meni nekad to nije bilo najjasnije međutim kad dubinski pogledaš u bilo što navedeno onda vidiš da su principi isti, ključevi isti, zakoni isti, i da je sve to istkano u jedno, a razlikuje se samo u formi, običajima, folkloru, tumačenjima. I nije zapravo bitno što se koristi i zbog čega, nego je bitno što je to što omogučava nekakvu promjenu u čovijeku.
Ovo razmisljanje ne podsjetilo na jedno drugo razmisljanje.. Pa evo ga...
"Ateista, vernik i magičar u današnje vreme u velikoj su zavadi. Ateista veli da religija sužava vidike, a da je magija opet obično šarlatanstvo. Sledbenik religioznog učenja sažalijeva ateistu i smatra da je on (zbog intelektualne oholosti) izgubljena duša, a da je magičar čovek kojeg su demoni zaveli. Onaj ko daleko dogura u magiji, za ateistu veli da samo čeprka po površini kao kokoš po đubrištu, a religiozni čovek je naivna bogobojažljiva duša nespremna i nesposobna da bilo šta sama dozivi ili proveri. Pogledajmo epitete svakog od njih:
Ateista – izgubljena dusa, površnost u Znanju
Vernik – ograničenog vidika, naivan i bogojažljiv
Magičar – šarlatan i opsednut demonima
Kada se oni ovako međusobno “počaste”, teško da bi na zemljinoj kugli moglo biti ijednog pametnog čoveka. Pokušajmo sve ovo da sagledamo u nesto drugačijem svetlu.
Da li je ateista uistinu izgubljena dusa? Zar samo zbog toga sto ne veruje u Boga? Pazite; on ne huli boga na Boga, nije pobunjen, njegovo srce nije ispunjeno mržnjom i gresima – on samo ne veruje! Reci ćete “greh je ne verovati”. Možda ste u pravu, ali možda se njemu Bog nije dovoljno otkrio, možda u današnjem ateisti živi sutrašnji svetac i možda je pravedniji od većine vernika? Najteže je priznati drugoj strani pravo na ispravnost. Nas put je ispravan za nas, a zašto put ateiste ne bi bio ispravan za njega? Ukoliko polazimo od činjenica da Bog postoji, onda se ne možemo stavljati u poziciju Boga i suditi o tome da li je put ateiste, za njega, dobar ili nije. Prepustimo to onda Bogu, a prema ateisti razvijmo ljubav, onako kako to ispravnom verniku dolikuje.
Kod istinskog vernika religija budi ljubav prema svim bicima i pojavama. Istinska vera otvara unutrašnje horizonte i daje, zapravo, beskrajne vidike. Kazati da religija sužava vidike, znaci ne videti istinu i ne poznavat i ljubav onakvu kakva ona jeste. Ograničen čovek ne mora ništa verovati, pa će opet biti ograničen. A vernik, opet, ako je njegova ljubav bezgranična, bez obzira na to sto je beskrajno odan veri, imaće bezgranične vidike.
Ako je kod vernika Bog u čoveku, apsurdno je tvrditi da je vernik bogobojažljiv i nesamostalan. Oslanjanja na Boga u ovom slučaju, oslanjanje je na unutrašnjost i istinsku prirodu. Magičar cesto zaboravlja da kod istinskog vernika nema nasilja u veri. Vernik doživljava Boga kao nesto najdivnije u sebi i bas zahvaljujući tome oslanjanje na Boga nije nesamostalnost.
Sa stanovišta vernika Bog je istina. Ako magičara odredimo kao čoveka koji traga za najsuptilnijom istinom, onda nema bitnih razlika između vernika i maga. Zašto bi put do istine bio opsednut demonima? To je besmislica. Sa stanovišta vernika na kraju puta do istine nalazi se Bog. Prema tome i magičar traži Boga. Zar je to greh? Zar je to opsednutost? To sto magičar koristi drugačiji put do istine od onog kojeg propovedaju pojedine religije, jos uvek nije razlog da takav put proglašavamo demonskim. Uostalom, zar se bitno ne razlikuju mnoge religije među sobom? Kolika je razlika između hrišćanstva i lamaizma? Eto, ta razlika nikome ne smeta, ali razlika između bele magije i bilo kod je religija uvek se podvlači kao razlika između belog i crnog, svetog i demonskog i tako redom.
Sve ono sto otvorenog srca ide punog ljubavi ide ka Znanju dostojno je poštovanja, bez obzira na to iz koje tačke krenemo (ateističke, verničke ili magičke), ako stignemo do cilja, naći ćemo se tamo zajedno. Valja pustiti čoveka da ide onim putem koji najviše odgovara njegovoj prirodi. Svaka isključivost osvećuje se nama samima."
(Iz neke od knjiga o Ucenju vatre)