Magija forum

Kako prosuđujemo svoje vlastito duhovno zdravlje? Koji su pokazatelji da napredujemo i rastemo u odnosu s Bogom ili pak padamo na lice? Kako znamo da se ne zavaravamo?

Mnogi će reči "nisam tamo gdje bi želio biti, ali dobro se držim u svojem nastojanju da živim pošteno". Vidimo li stvari onakvima kakve jesu? Doista? Razmišljamo li realno ili je to tek pusta želja?

Pa vjerovatno prosuđujemo po tome kako se osjećamo. Npr. nemam problem koji me muči, dakle dobro sam. Ili osjećam se sretno dakle sve je super.

jer čim nas uhvati osjećaj tuge, žalosti, ili bilo koji negativni osjećaj znači da se nešto događa. Naravno tu se nadovezuje i činjenica da nam se isti ti negativni osjećaji mogu pojaviti i onda kad se sjetimo nečega iz prošlosti.

emina wrote:Kako prosuđujemo svoje vlastito duhovno zdravlje? Koji su pokazatelji da napredujemo i rastemo u odnosu s Bogom ili pak padamo na lice? Kako znamo da se ne zavaravamo?

Mnogi će reči "nisam tamo gdje bi želio biti, ali dobro se držim u svojem nastojanju da živim pošteno". Vidimo li stvari onakvima kakve jesu? Doista? Razmišljamo li realno ili je to tek pusta želja?

Ovo je vrlo nezahvalna tema jer sadrzi mnogo individuanih pojmova, ne moze se ograniciti kad se govori iz ugla svakog pojedinca.A naravno, za svakog pojedinca postoji odredjen pojam "zdravlja" ,"napredka" i sta je "realno".

Ne bih mogla da kazem cak i da rasudjujemo samo u zavisnosti naseg raspolozenja. Ima tu jos mnooogo faktora.

Al' ajde da pokusam da odgovorim na temu - Kako prosuđujemo svoje vlastito duhovno zdravlje? - u zdravom telu i zdrav duh - stoga dolazim do zakljucka da ako je osoba loseg fizickog stanja - "duhovnog" stanja i ne moze biti bolje. Mogu da kazem i da zavisi i kako ta osoba dozivljava samu sebe isto se odrzava na njeno "duhvno" stanje. Zar osoba koja je nesigurna u sebe, koja nema poverenja sama u sebe,koja se plasi, koja je stalno na oprezu ,zar moze da "prosiri" svoj duh? Zar moze da rasudjuje "realno"? Itd,itd.....

Nisam sigurna da bilo tko može biti u potpunosti realan kad treba ocijeniti sam sebe! Uvijek je lakše, priznali mi to ili ne, vidjeti drugu osobu. Ali i način na koji prosuđujemo tu osobu mnogo govori o nama.

Ovisi s kojeg aspekta gledas.
Emocionalno stanje cemo puno realnije sebe pogledati nego drugoga. I nije teško reći "Osjećam se potišteno/tižmo/sretno/zadovoljno, itd."

Dok s druge strane kad pričamo o sebi , bilo da opisujemo izgled ili pričamo o tome kakavi smo kao osoba,,većina nas će govoriti sve najbolje.

1. razlog je to što ljudi ne poznaju docoljno sebe.
2. boje se prihvatiti ono što jesu i što njih čini. Zato podsvjesno potiskuju osjećaje, neka sjećanja, događaje i oni padaju nesvjesno.

emina wrote:Kako prosuđujemo svoje vlastito duhovno zdravlje? Koji su pokazatelji da napredujemo i rastemo u odnosu s Bogom ili pak padamo na lice? Kako znamo da se ne zavaravamo?

pokazatelji? pa zar veliki dio nije svoja ispunjenost? nisam bas sigurna da se toliko mozemo zavaravati oko duhovnog zdravlja, cisto se drzim onoga da ljudi duze pamte i jace osjete svoju nesrecu ili nezadovoljstvo od srece, iako ono jednako traje.. tako da to zavaravanje nebit trajalo

hmm?

Dunja wrote:Nisam sigurna da bilo tko može biti u potpunosti realan kad treba ocijeniti sam sebe! Uvijek je lakše, priznali mi to ili ne, vidjeti drugu osobu. Ali i način na koji prosuđujemo tu osobu mnogo govori o nama.

potpisujem, uvijek je ljudima lakse vidjet drugu osobu nego sebe, ali isto tako ljudi glume
to je sto se tice ponasanja i izgleda
a za duhovno stanje svatko bi za sebe trebao znati - osjetiti

Kad smo već pri ovoj temi, jedno zanimljivo pitanje. Koliko možete procijeniti kada je nekome koga znate potrebna pomoć ili jednostavno tiha potpora? Mislite li da imate osjećaj koji vam omogućuje da procijenite kada vas netko treba ili je dovoljno da netko samo kaže da je dobro i da se o tome više ne govori.

po pitanju tuđih problema ili potištenosti bilo koje vrste intuicija me rijetko kad varala.a i možda zato što mi dalmatinci (većina) ne možemo neke stvari sakriti ili držati u sebi.

Dunja wrote:Kad smo već pri ovoj temi, jedno zanimljivo pitanje. Koliko možete procijeniti kada je nekome koga znate potrebna pomoć ili jednostavno tiha potpora? Mislite li da imate osjećaj koji vam omogućuje da procijenite kada vas netko treba ili je dovoljno da netko samo kaže da je dobro i da se o tome više ne govori.

pa kod ljudi koje dobro poznajes to jako brzo vidis i osjetis